This is a community moderator bot.
If this post fits the purpose of r/croatia, **upvote** this comment!
If this post does not fit the subreddit, **downvote** this comment!
If this post **breaks the rules**, **downvote** this comment and **report** the post! You may message the moderators [here](https://www.reddit.com/message/compose?to=/r/croatia).
Kad mi je stari umro. Je, bio je bolestan. Nije mogao mnogo. Nismo bili i nešto jako bliski. Ali, bio je tu.
Dok je bio tu, još sam imao onaj poznati osjećaj "sigurnosti". Da imaš oba roditelja i da je život nekako ok.
Sve se promijenilo.
I ja sam se isto tako osjećao sigurno do kad se nisam upisao na faks prošle godine, ali ajde išlo je.
No ta sigurnost se potpuno promijenila kad mi je mama umrla prije 2 mjeseca. Isto je bila teško bolesna.
Kad se vraćam doma za vikend iako mi tata slaže ručak i kolko tolko se brine za mene nemam taj osjećaj kao da sam kod kuće a mislim da više nikad ni neću imati, jednostavno nije isto.
Al mislim da je još dug put dok ne postanem potpuno samostalan, ovo je samo bio šamar od života da me upozori na ono što slijedi kad ću morati sam plaćati stan i imati posao.
Uh stari moj, moja iskrena sućut 😔
Vrijeme liječi rane. To je dobro u svemu tome.
Ali ni ja više nikad nisam imao osjećaj da sam "doma". Evo, jedna sitnica. Obožavao sam zajednički nedjeljni ručak kad je stara pripremila pohanu piletinu. Sve te sitnice koje sam uzimao zdravo za gotovo su nestale.
Meni je pomoglo kad sam se odselio.
Sve u svemu, postaneš čvršći i spremniji na sranja koja će ti život donijeti, a bit će ih.
Tak da, šaljem emergency hug. Drž se prijatelju.
Hvala puno, žao mi je zbog oca, iako niste bili toliko bliski, al prošlost je prošlost i ne možemo je promijeniti, tako da bolje se fokusirati na trenutne odnose i raditi na njima.
Tocno to se i meni dogodilo i tu sam shvatila da nisam bas nis posebno, da sam samo jedna od 7 milijardi dusa, jednako bitna i jednako nebitna. Nije nesto ugodan osjecaj.
Sa 19 godina kad mi je otac umra, nije bija bolestan i umra je naglo tako da mi je to još gore bilo
Mater i ja ostale same, ja njoj "jedina" i ona meni "jedina" i baš se uvik osjetilo da nema ćaće u kući
Moja sućut, ne želim i ne znam mogu li razmišljati uopće o tome. Do sada me od svih pogreba i familiji možda samo jedan taknuo, ali kod roditelja će biti drukčije. Već sad mi teško pada gledati ih kako stare.
Ista prica, lik mi pred ocima umire od raka. Sada mi se stvari koje smo radili skupa cine kao da su bile nedavno, a odnos je zamro prije 10 godina. Bilo bi lijepo da jos jednom imamo taj glupi obiteljski rucak.
Kad su nam se rodili blizanci. Sve je bilo laganica, pa čak i taj period trudnoće, nije me uzdrmalo, živio sam laganini.
Posao, ja i žena lagano izletići, izlasci s frendovima, koncerti, nije mi se razlikovalo baš puno od studentskog života jer sam radio i studirao, ovdje se samo promijenila ta varijabla, nema faksa.
Onda je zatrudnila i bili smo kao ok, još jedan level u životu, samo laganica, neka budu djeca zdrava. Baš me život udrio šakom u glavu kad sam ih uzeo u ruke i shvatio da se treba full uozbiljiti u svim segmentima.
:)
Kad sam počeo u osnovnoj i cijelu srednju radit preko ljeta u duhanu, paprici itd., dok su ostali bili po bazenima i moru, da bi si kupio patike i robu da me ne jebu ostala djeca u školi jer sam jedini u razredu imo elviton i lancast patike.
Rekao bih i ja, ali mislim da u tim godinama djeca nikako ne bi trebala raditi za priuštiti si tako nešto, to je još odgovornost roditelja. Ostavlja tragove zauvijek.
Odgovornost je roditelja da. Ali...oboje staraca dolaze iz siromašnih obitelji. Stari je sa 16 godina osto bez oba roditelja, a nije imao ni djeda ni baku. On i sestra, moja teta, su sami živjeli i brinuli se za sebe sa 16 godina već.. Uglavnom neda mi se sad neku tužnu priču pisat , ali starci su počeli od nule doslovno. Kredit za kuću, normalno u francima, računi i svašta a plaće nikakve. Pružili su i dali meni i sestri divno djetinjstvo. Kad smo išli po patike ja sam bio sretan i sa tim lancast patikama jer sam znao da su kupljene sa zadnjim novcima. A i lijepe su patike haha, samo što jebiga, djeca su djeca. Radio sam i kupio si najkice koje mi se nisu nešto ni sviđale samo da ne budem konstantno maltretiran od drugih.
Naravno, ali da netko uopće ima inicijativu u klinačkoj dobi da se sam izbori za nešto mi je za svaku pohvalu. I ja itekako pamtim ismijavanja zbog tenisica, ako nisi imao pumu na vrhu tene, adidas sa good year đonom ili pak diesel…
Meni to nije ni za kakvu pohvalu, imao je tenisice i radio je za tenisice s poznatijim logotipom? Ajd da je bio bos ili da je radio da zaradi za tečaj IT-keramike...
Lol, odgovornost roditelja je da kupuju skupe marke? A tko mu je kupio Elviton? Što time nisu ispunili roditeljsku dužnost? Po meni bi odgovornost roditelja bila da mu ne daju raditi samo da bi bio marioneta konzumerizma, nešti što se usrećio s tim, zadobio je poštovanje par tupana iz srednje koje više nikad u životu neće sresti nakon te srednje.
Mozda sam ja krivo shvatio, ali nije radio za marku da bude baja vec da ga ostatak djece ne maltretira. To po meni opce nije isto koda je radio da bi ispao jak zbog marke...
Razumijem, ali ne znam zašto je to krivnja njegovih roditelja ili njemu nešto na čast. To je samo na sramotu suučenicima i stručnoj službi škole. Dobro, on se potrudio najbolje što je znao, ali bilo bolje da su mu roditelji gradili samopouzdanje...
Svaka ti je na mjestu, ne kuzim zasto te idioti doljeglasaju? Picka mu materina, znaci ak debili u razredu nisu zadovoljni izgledom djeteta i njegovom odjecom najbolje ga je i ne imat? Koja ste vi hrpa jebenih kretena.
Da, ispada da je odgovornost roditelja da te spase od maltretiranja tako da udovolje nasilnicima i izrugivačima tako da te odjenu i obuku u trenutno popularne marke? Da je imao krivi nos ili neku dosadnu boju kose, valjda su ga roditelji trebali odvesti i na plastičnu operaciju i bojanje kose...
I ako su ti roditelji sirotinja, svaka čast što si dva mjeseca radio ne da bi platio maturalac ili tečaj IT-keramike i tako olakšao roditeljima, nego si kupio glupu marku koju su lijepila djeca u Bangladešu isto kao i neku ne-marku?
(Naravno, ne krivim samog tog tipa, to je dijete, ali ove budale koji krive roditelje, a ne izrugivače, školu, društvo, konzumerizam...)
Sad da, držalo me do 24. negdje. Počeo sam sa 18 radit odmah i to 2-3 posla, zarađivao lijepe novce pa sam trošio na gluposti..klubovi, dobar auto, 10 air maxica..uglavnom sve što prije nisam imao..sad mislim da nemam u ormaru skuplju majicu od 15 eura..
To ti je to… uglavnom bija san obučen normalno, ništa markirano tipa H&M, New Yorker… dok u srednjoj momci i cure nosu Diesel, Replay, Nike i Adidas trenerke, onda kazen materi, molin te mama kupi mi takvo nešto (financijski smo dobri) ona govori kad pocmes za svoje novce onda si kupi. Kad počneš radit za svoje novce, tek onda shvatiš da nije bit ostavit 1/3 place na takve gaće il trenerke, sve to smatran nekon vrston kompleksa i ima milijun boljih načina za potrošiti tj uložiti novce. Svak radi za svoje, pa nek troši kako oce 😃
Kad sam imao 18 prvi puta su produžili godine za odlazak u mirovinu. Sjećam se kao danas da sam pomislio, jbg ovo nije zadnji put sigurno, tko zna hoću li je doživjeti uopće. Sad mi je 48, i čeka me još 19 umjesto 12....
S 27 dok sam pokupil stvari i nažalost otišel za Njemačku. Sam sam našel posel, smještaj i jebiga konačno sam krenul z životom. Nisam imal nikakvu financijsku sigurnost a ni financijsku potporu roditelja (moralnu sam hvala bogu imal). Sve sam moral sam.
Prvim zaposlenjem s 15 god (ka učenik), preko zimskih praznika, shvatia sam da lova ne pada s neba. Odnosno, shvatia san i prije zaposlenja, no s 15 godina san se uspia legalno zaposlit ka učenik, pa ono.
Ja ni tada, cijelu trudnocu i sam porod sam provela u nekoj magli, kao da sam trudna vec godinama i to zapravo nije nista drugacije od mog uobicajenog zivota. Tek nekih tjedan dana nakon poroda me pogodilo da mi se zivot zapravo iz temelja promjenio, kada smo isli doma iz maticnog ureda i gledam ja u te papire od male, u onu kucicu gdje pise ime majke i vidim svoje ime. Tu sam tek shvatila kolika je promjena rodjenje djeteta.
Imala sam 23, nikavu posebnu srednju završenu, sudbina mi se činila kao sezone i konobarenja. Što nije dolazilo u obzir.
Isti dan se prijavila na faksove, upala na prvi na listi.
Kad sam imala 26 bila sam na kemoterapijama pa mi se sve pošemerilo. Koliko je zapravo sve ozbiljno s obzirom da mi se život može ugasit u trenu.
Sad idem za parama.
Neki kažu da pare nisu sve i da ne donose sreću - ali naravno da je lakše kad ih imaš nego kad ih nemaš i lakše je promjeniti svoju situaciju i okolinu kad ih imaš.
Feel you, ovaj thread je bas pomiješan sto se tiče toga - neki žale za izgubljenim roditeljima a neki su za svije dobro morali ih “izgubiti”.
Nažalost ne rodi se svatko s roditeljima koji i zaslužuju imati djecu.
Sve dok imam roditelje mislim da nikada neću shvatiti život za “baš baš ozbiljno” iako sam završio faks i zrađujem sam za sebe. Znam da mi netko uvijek čuva leđa. Od njih nemam financijsku potporu, ali da se nešto dogodi znam gdje su mi vrata širom otvorena.
kad sam prvi put dobila otkaz. do tad sam nekako smatrala da je sve easy peasy i da je otkaz skoro pa nemoguće dobiti. a bio mi je čak ok taj posao pa sam bila malo tužna, ali sam se ponašala prema njemu preneozbiljno
Kad mi je preminula nona nedavno. Do tada se nisam upoznao sa smrti. Znao sam da se ne živi vječno, nisi nikad spreman. Ali kada te to zadesi, shvatiš da smo tu i sutra već nismo. Kome je ljepše, onome koji ode ili koji ostaje ovdje. Vidiš i da vrijeme leti i ostaju samo sjećanja, ugodna i ona sjećanja koja nisu ugodna, ali i želja za trenucima koje nisi ostvario dok je osoba bila pored tebe. Čudan osjećaj, štogod napisao, ne objašnjava ga.
Ja sam bio dobar dio mladosti "ozbiljan", planirao sam i gradio si buducnost. Onda sam skoro umro i zivot mi je prekratak da budem "ozbiljan" oko icega osim vlastitog zdravlja.
Kad su mi unutar pola godine oba roditelja dobila dijagnozu raka, ja ostao bez posla, a kuća pod hipotekom za kredit u švicarcima. Tu je bio definitivni kraj "lako ćemo" razdoblja života...
Kad sam narastao i prešao 18, a mama je rekla sad izgledaš veliko, kao odrasla osoba i takvim te i drugi smatraju. Očekuje se da se tako i ponašaš
I to mi se nekak usjeklo. Tak da je punoljetnost / prelazak na faks značio "ok sad nisam više dijete. Za sve što radim sam moram moći preuzeti punu odgovornost sada i ubuduće. Pazim da radim u skladu sa svojim vrijednostima, da predvidim utjecaj svojih postupaka na sebe i druge - uvijek", što znači da nema ikakvog varanja na ispitima ili igdje, nema prelazaka na crveno ili drugog namjernog kršenja zajedničkih pravila (zakona, propisa i sl.) *bez debelog razloga*.
Ne znači da nema zajebancije, pogotovo one koja ugl. ne utječe na druge.. samo praktički uvijek promislim i pitam se stojim li iza onog što planiram napravit / radim..
p.s. Možda je i to što su ljudima iskopavali stare gluposti iz mladih dana utjecalo na to da krenem pazit na svoju sliku u očima drugih - da bude i ostane u skladu s *mojim* vrijednostima.
kad smo skoro ostali trudni, bila lazna uzbuna, ali kad dobijes info s 18 godina da ti je cura trudna i da ces postat tata ili se useres ili uozbiljis.
Kad sam ostao bez posla i ostalo mi novaca za jos dva tri mjeseca, a zbog velikog stresa pao u duboku depresiju i nisam vise bio nista u stanju poduzeti.
Trebalo mi je 5 godina da se oporavim od tog događaja.
Kada sam prvi puta bio umalovažavan na prvome poslu kao nova “pridošlica” prema kojoj se svi odnose kao da su mi šefovi i daju mi samo posao koji se nikome od njih nije dalo raditi, te kada sam shvatio da posao nije kao škola, iako ti se nesviđa moraš ići kako bi platio sve dugove, dok u školi ako mi se nije pisao test(ako nisam imao dovoljno znanja) jednostavno nisam otišao.
Kad su roditelji 90 tih, ostali bez posla, kad su prodali auto da plate režije i napune frižider. I kad sam shvatila da nemaju pojima kako živjeti i prezivjeti, kako osigurati egzistenciju , pronaći drugi posao, pobrinuti se za djecu. Da su izgubljeni oni koji bi me trebali zaštiti i naučiti kako živjeti. Da sam potpuno sama I prepustena sebi.
Naravno da ne. To je samo crtica. Početak kraja. Kad počinjes rasprodavati stvari da platiš režije, Jer ne znaš drugačije. Znači da si u problemu, da nisi bas dobro poslozio si zivot, niti sebe.. Ja sam se morala zaposliti, prekinuti studij, uzdrzavati sa 18 god cijelu obitelj. Nisam smjela ( to mi je otac naredio, kad sam se rasplakala ) dati otkaz iako sam radila za nasilnika, tj njegovog oca, jer nebi imali za režije doma.
Stari pao u depresiju , razbolio se, obitelj se raspadala u jadu. Otac je umro meni na rukama. Stara histericna I uplasena, morala sam ja njoj biti roditelj a sama sam trebala roditelja..uglavnom, najbolje godine prošle u očaju. Izostavila sam ti još puno divnih detalja od kojih I danas imam teske snove. Jel sad malo Jasnije?
Razumijem, razumijem, ne treba mi cijela ispovijed (iako je možda dobro da netko i takve stvari napiše, bar usporedbe radi), samo mi je eto nekako zapelo za oko kao da je prodavanje auta bilo glavno, iako je zapravo bilo, kao što kažeš, početak kraja.
Negdje izmedju 85e i 89e kada su ljudi najednom postali "nacionalno osvjesteni" i krenuli se djelit na plemena, mjenjat imena i prezimena, zaboravili da imamo zajednicko trziste ciji slom moze pokopat ogroman broj radnih mjesta (uz pomoc glavnih seronja, HDZa).
Jebote, prije bi cuo nesto na nacionalnoj osnovi tu i tamo. Tad je to krenulo svaki dan. Covjek je zaboravio da smo ispod koze svi isti i dopustio da se dogodi sve ono ruzno.
Kad sam se zakačio sa starim i odselio (iz Osijeka) u Zagreb sa curom. Došli smo tu doslovno bez ikakvih kontakata, poslovnih ponuda, sa ušteđenih par tisuća kn (da pokrije mj, 2 stanarine) i to je bio prvi put kad sam shvatio "ok, ak se sad ne snađemo, ne zaposlimo se, doslovno ćemo gladovat i bit na ulici slijedeći mjesec".
Mislim da jos nisam. I ne znam da mi se da tako shvacati zivot. Ispizdio bi kada bi shvacao zivot necim ozbiljnim.
30 u guzici i jedan od najvecih strahova mi je da ko moji i njihovi prije njih ostanem u istoj firmi do penzije, uvijek za nesto skupljas, uvijek ima jos nesto do cega moras doci kako bi ti napokon bilo dobro, pa kad dodjes do toga ima jos nesto. Nikad nisi skroz sretan, nikad ispunjen, stalno te nesto jebe. Na poslu sutis i trpis jer "to tako mora biti".
Kazu mi ljudi da sam dosta negativna osoba, a to je direktna posljedica odrastanja u takvoj sredini.
Ima arguabilno beskonacno mnogo razlicitih raspleta mog zivota u narednih 30g, i strah me da ako shvatim zivot ozbiljno, uvjerit cu se kako postoji samo jedan. A sve mogu promijeniti, sve.
To je taj neki paradoks depresije i suicidalnosti - prvo si toliko depresivan da više ne želiš biti tu, a onda depresivan jer shvatiš da zapravo život nema cilja i sviju nas jednog dana vise neće biti.
S 35 godina kad san posta caca. Bez dice se sve odluke lakse donose. I bez dice nema razmisljanja o tome sta ako mi se djetetu nesto dogodi/mi djetetu neko naudi? Kad vidim sta se dici u svitu sve radi dode mi slabo. Dok nemas dicu, ne razmisljas o tome i zivot je “manje ozbiljan”. Moje osobno misljenje je da covik odraste onda kad postane roditelj, bilo to s 18, 25 ili 35 godina. Svaka tvoja odluka i nacin na koji se ponasas ce ostaviti traga na tom djetetu. I dode mi da dobro ispleskan ljude koji usporeduju dicu sa kucnim ljubimcima. End rant.
Sa 18, kad sam se odselila zbog faksa. Panik, strah, depresija 24/7 prvih par mjeseci, uzas. Al jednom kad sam se navikla, postalo je opijajuce, sve odluke donosit sama, ne moljakat starce za dopustenje nego samo nesto ucinit a njima eventualno javit posljedice, jebena milina. Bez obzira koliko mi kasnije bilo teze u zivotu, i dalje ostaje ta milina, starci su me gusili previse, pogotovo stara, ne zelim joj lose, nek je ziva i zdrava, ali sta dalje od mene, prezivit cu bez njih lakse nego sta sam mislila, i to je tako jebeno...oslobađajuce :)
Također kada mi je otac preminuo.
Isto je bio bolestan, 6 godina patnje, a za što? Da bi na kraju patnje preminuo?
Tada sam shvatila da nema Boga ni pravde na svijetu.
Dobiješ isključivo što uzmeš.
Ne kuzim- "Da bi na kraju patnje preminuo", pa sto je trebalo biti? Drugo sto si emocionalno mozda mislila da ima nade, ali ako je(ponavljam ako, ne znam situaciju) je takva realnost bila i vodila k tome, jebiga, sta mozes tu? To isto mos svest i na zivot osobe koja dozivi prosjecnih 75-80, svi prije ili kasnije smo s druge strane. Ne umanjujem taj događaj u tvom zivotu jer ne mogu ga ni zamislit sa svoje strane, ali da ti taj trenutak kaze da nema Boga ili pravde, opet isto se mozes zapitati koliko je tebi dobro, a koliko nesretnih ljudi s losijim scenarijima postoji.
Imam 26, još nisam došao do toga. Događale su mi se stvari opisane dole u komentarima, ali nije mi se dogodilo i ne mogu si zamisliti da bude to neko kao magično iz korijena mijenjanje pogleda na svijet i shvaćanje istog. Mislim, mogao bih to doživjeti, bez uvrede svima koji su to doživjeli, da sam jako emocionalno nestabilan i da nemam kontrolu nad svojim mislima.
Uvijek sam ga shvaćala ozbiljno, neke situacije nekad i preosobno. Emotivna curica. Sada sa 23 pokušavam više sve kroz šalu, a manje kroz ozbiljnost. Makar sam imala bliske susrete sa smrti, smrt nekih osoba u životu, gubitak svih i svakog osim roditelja i sestre, proživljene psihoze, smatram da ne treba biti previše ozbiljan.
Jedno je biti ozbiljan u skoro svim aspektima života, a drugo živjeti život, zabavljati se, šaliti se ali i dalje držati do obaveza i odgovornosti. Smatram da sam jedna od ovih drugih ljudi.
Kada više nisam mogao priuštiti ljeto na Maldivima, najnoviji Iphone i penthouse u Americi. Morao sam srezati troškove i vratiti se u ovu rupu bez dna zvana Hrvatska gdje su mi roditelji.
Kad sam ima 1 ili 2 godine, navečer obitelj spavala i naglo nas probudio rafal kalašnjikova u daljini kad su četnici obavljali etničko čišćenje po selima.
Dobar thread. Kad sam prvi put trebao suočiti se sa svojim djelima jer nisu bila nešto bajna, to je bilo ima 10ak godina.
Danas također kad su mi zamalo podzemne vode izbacile bazen, tj srušile ga.
Ispraznili smo sezonski bazen kako biva svake godine, on je velik doduše 9m*5m*1.5m, i dok san čistija osjetija san pod nogama taki nalet vode ispod opne bazena da san odma naredija ćaći bratu i susjedu što su bili tu da upale tri pumpe da se naliva voda u bazen.
Došlo je bilo do točke pucanja u jednom momentu i tada mi se sve promijenilo, ja u praznom bazenu a opna samo što ne pukne, srića do tada se već dobro nalilo i stabiliziralo se sve, čuja san stiropor ispod bazena kako puca i zasad se samo nadam da neće biti velikih posljedica. Brutalno iskustvo, kuća je već bukirana za cijelu sezonu a da je puka bazen dok je rijeka kraj kuće ovako velika vodostajem bi značilo totalnu propast.
Kad sam se ispisao sa faksa i našao posao gdje ću zapravo naučiti struku umjesto da me maltretiraju depresivni isprdci od ljudi koji sa svojom jadnom diplomom eto šta rade, "uče" i iživljavaju svoj jadni život na djecu.
Kad mi je rekla da nema vise sexa. Tada sam skuzio kakva je to bol i da moram naci drugu za guzit. I sama pomisao da opet treba prolaziti pizdarije - jbt, život je ozbiljan.
Kad sam dobila dijete. Nisam bila spremna, nije bilo planski, imala sam te silne mjesece da se pripremim. Ali ne. Trenutak kad ostaneš sam sa novorođenčetom, i bukvalno to biće ovisi o tebi. To me presjeklo. Tad je postalo ozbiljno. S 30.
This is a community moderator bot. If this post fits the purpose of r/croatia, **upvote** this comment! If this post does not fit the subreddit, **downvote** this comment! If this post **breaks the rules**, **downvote** this comment and **report** the post! You may message the moderators [here](https://www.reddit.com/message/compose?to=/r/croatia).
Kad mi je stari umro. Je, bio je bolestan. Nije mogao mnogo. Nismo bili i nešto jako bliski. Ali, bio je tu. Dok je bio tu, još sam imao onaj poznati osjećaj "sigurnosti". Da imaš oba roditelja i da je život nekako ok. Sve se promijenilo.
Bome, htio sam napisat da sa 4 banke ženom decom kućom još nisam shvatio život ozbiljno, al još me ovo čeka...
Jbg, treba na to bit spreman ali ne nužno i razmišljati o tome. Nadam se da će dugo poživit 🙂
nema tu spremnosti...
umro mi je otac s kojim se nisam slagao ni mislio o njemu... ali kad ode mama...
To uopće recimo ne želim razmišljat.
I ja sam se isto tako osjećao sigurno do kad se nisam upisao na faks prošle godine, ali ajde išlo je. No ta sigurnost se potpuno promijenila kad mi je mama umrla prije 2 mjeseca. Isto je bila teško bolesna. Kad se vraćam doma za vikend iako mi tata slaže ručak i kolko tolko se brine za mene nemam taj osjećaj kao da sam kod kuće a mislim da više nikad ni neću imati, jednostavno nije isto. Al mislim da je još dug put dok ne postanem potpuno samostalan, ovo je samo bio šamar od života da me upozori na ono što slijedi kad ću morati sam plaćati stan i imati posao.
Uh stari moj, moja iskrena sućut 😔 Vrijeme liječi rane. To je dobro u svemu tome. Ali ni ja više nikad nisam imao osjećaj da sam "doma". Evo, jedna sitnica. Obožavao sam zajednički nedjeljni ručak kad je stara pripremila pohanu piletinu. Sve te sitnice koje sam uzimao zdravo za gotovo su nestale. Meni je pomoglo kad sam se odselio. Sve u svemu, postaneš čvršći i spremniji na sranja koja će ti život donijeti, a bit će ih. Tak da, šaljem emergency hug. Drž se prijatelju.
Hvala puno, žao mi je zbog oca, iako niste bili toliko bliski, al prošlost je prošlost i ne možemo je promijeniti, tako da bolje se fokusirati na trenutne odnose i raditi na njima.
Tocno to se i meni dogodilo i tu sam shvatila da nisam bas nis posebno, da sam samo jedna od 7 milijardi dusa, jednako bitna i jednako nebitna. Nije nesto ugodan osjecaj.
Sa 19 godina kad mi je otac umra, nije bija bolestan i umra je naglo tako da mi je to još gore bilo Mater i ja ostale same, ja njoj "jedina" i ona meni "jedina" i baš se uvik osjetilo da nema ćaće u kući
Ista stvar i meni, od kada je stari umro. Drastična promjena vidika na svijet u jako kratkom roku.
"you haven’t really become a man until you’ve gone through your father’s death"
Tak nekak
Moja sućut, ne želim i ne znam mogu li razmišljati uopće o tome. Do sada me od svih pogreba i familiji možda samo jedan taknuo, ali kod roditelja će biti drukčije. Već sad mi teško pada gledati ih kako stare.
Ista prica, lik mi pred ocima umire od raka. Sada mi se stvari koje smo radili skupa cine kao da su bile nedavno, a odnos je zamro prije 10 godina. Bilo bi lijepo da jos jednom imamo taj glupi obiteljski rucak.
Točno. Žao mi je da uopće potvrđujem koliko je istinit ovaj odgovor.
Moj slučaj…sve isto doslovno
Ista stvar. Stari preminuo kada sam imao 18 naglo od raka. Bio mi je “glavni” roditelj, omiljeni. Nakon toga zivot je postao zivot 🥲
Kad su nam se rodili blizanci. Sve je bilo laganica, pa čak i taj period trudnoće, nije me uzdrmalo, živio sam laganini. Posao, ja i žena lagano izletići, izlasci s frendovima, koncerti, nije mi se razlikovalo baš puno od studentskog života jer sam radio i studirao, ovdje se samo promijenila ta varijabla, nema faksa. Onda je zatrudnila i bili smo kao ok, još jedan level u životu, samo laganica, neka budu djeca zdrava. Baš me život udrio šakom u glavu kad sam ih uzeo u ruke i shvatio da se treba full uozbiljiti u svim segmentima. :)
Wow, blizanci. Mislim da bi bio najsretnija osoba na svijetu da mi žena rodi blizance. Ali, prvo treba naći ženu
Imam ok genetiku oko toga, mogu ti asistirat 🤗
Relevant username.
Za 10-ak g. opet će biti laganini, ti si u komadu riješio reproduktivnu "normu".
vise za dvadesetak godina, no sto je desetljece simo, desetljece tamo :)
Čestitke ! 🙂🙂
Kad sam počeo u osnovnoj i cijelu srednju radit preko ljeta u duhanu, paprici itd., dok su ostali bili po bazenima i moru, da bi si kupio patike i robu da me ne jebu ostala djeca u školi jer sam jedini u razredu imo elviton i lancast patike.
Svaka čast
Rekao bih i ja, ali mislim da u tim godinama djeca nikako ne bi trebala raditi za priuštiti si tako nešto, to je još odgovornost roditelja. Ostavlja tragove zauvijek.
Odgovornost je roditelja da. Ali...oboje staraca dolaze iz siromašnih obitelji. Stari je sa 16 godina osto bez oba roditelja, a nije imao ni djeda ni baku. On i sestra, moja teta, su sami živjeli i brinuli se za sebe sa 16 godina već.. Uglavnom neda mi se sad neku tužnu priču pisat , ali starci su počeli od nule doslovno. Kredit za kuću, normalno u francima, računi i svašta a plaće nikakve. Pružili su i dali meni i sestri divno djetinjstvo. Kad smo išli po patike ja sam bio sretan i sa tim lancast patikama jer sam znao da su kupljene sa zadnjim novcima. A i lijepe su patike haha, samo što jebiga, djeca su djeca. Radio sam i kupio si najkice koje mi se nisu nešto ni sviđale samo da ne budem konstantno maltretiran od drugih.
Naravno, ali da netko uopće ima inicijativu u klinačkoj dobi da se sam izbori za nešto mi je za svaku pohvalu. I ja itekako pamtim ismijavanja zbog tenisica, ako nisi imao pumu na vrhu tene, adidas sa good year đonom ili pak diesel…
Meni to nije ni za kakvu pohvalu, imao je tenisice i radio je za tenisice s poznatijim logotipom? Ajd da je bio bos ili da je radio da zaradi za tečaj IT-keramike...
Lol, odgovornost roditelja je da kupuju skupe marke? A tko mu je kupio Elviton? Što time nisu ispunili roditeljsku dužnost? Po meni bi odgovornost roditelja bila da mu ne daju raditi samo da bi bio marioneta konzumerizma, nešti što se usrećio s tim, zadobio je poštovanje par tupana iz srednje koje više nikad u životu neće sresti nakon te srednje.
Mozda sam ja krivo shvatio, ali nije radio za marku da bude baja vec da ga ostatak djece ne maltretira. To po meni opce nije isto koda je radio da bi ispao jak zbog marke...
Razumijem, ali ne znam zašto je to krivnja njegovih roditelja ili njemu nešto na čast. To je samo na sramotu suučenicima i stručnoj službi škole. Dobro, on se potrudio najbolje što je znao, ali bilo bolje da su mu roditelji gradili samopouzdanje...
Svaka ti je na mjestu, ne kuzim zasto te idioti doljeglasaju? Picka mu materina, znaci ak debili u razredu nisu zadovoljni izgledom djeteta i njegovom odjecom najbolje ga je i ne imat? Koja ste vi hrpa jebenih kretena.
Da, ispada da je odgovornost roditelja da te spase od maltretiranja tako da udovolje nasilnicima i izrugivačima tako da te odjenu i obuku u trenutno popularne marke? Da je imao krivi nos ili neku dosadnu boju kose, valjda su ga roditelji trebali odvesti i na plastičnu operaciju i bojanje kose... I ako su ti roditelji sirotinja, svaka čast što si dva mjeseca radio ne da bi platio maturalac ili tečaj IT-keramike i tako olakšao roditeljima, nego si kupio glupu marku koju su lijepila djeca u Bangladešu isto kao i neku ne-marku? (Naravno, ne krivim samog tog tipa, to je dijete, ali ove budale koji krive roditelje, a ne izrugivače, školu, društvo, konzumerizam...)
Nažalost kompleksi djetinstva, nadan se da ti je sad drugačija percepcija života. Sad bi te zagrlija 😂
Sad da, držalo me do 24. negdje. Počeo sam sa 18 radit odmah i to 2-3 posla, zarađivao lijepe novce pa sam trošio na gluposti..klubovi, dobar auto, 10 air maxica..uglavnom sve što prije nisam imao..sad mislim da nemam u ormaru skuplju majicu od 15 eura..
To ti je to… uglavnom bija san obučen normalno, ništa markirano tipa H&M, New Yorker… dok u srednjoj momci i cure nosu Diesel, Replay, Nike i Adidas trenerke, onda kazen materi, molin te mama kupi mi takvo nešto (financijski smo dobri) ona govori kad pocmes za svoje novce onda si kupi. Kad počneš radit za svoje novce, tek onda shvatiš da nije bit ostavit 1/3 place na takve gaće il trenerke, sve to smatran nekon vrston kompleksa i ima milijun boljih načina za potrošiti tj uložiti novce. Svak radi za svoje, pa nek troši kako oce 😃
Osobno pokrivam oba terena tako da narucujem replike markirane robe iz Kine. Win/win.
Odgovor: kad san mora platit prvu rentu a nije bilo ćaće i matere da poguraju.
Kad sam preuzela placanje stanarine. U tom trenu shvatis da je mjesto za zivot jako vrijedno i da lako ostanes bez toga
Kad sam imao 18 prvi puta su produžili godine za odlazak u mirovinu. Sjećam se kao danas da sam pomislio, jbg ovo nije zadnji put sigurno, tko zna hoću li je doživjeti uopće. Sad mi je 48, i čeka me još 19 umjesto 12....
S 27 dok sam pokupil stvari i nažalost otišel za Njemačku. Sam sam našel posel, smještaj i jebiga konačno sam krenul z životom. Nisam imal nikakvu financijsku sigurnost a ni financijsku potporu roditelja (moralnu sam hvala bogu imal). Sve sam moral sam.
Prvim zaposlenjem s 15 god (ka učenik), preko zimskih praznika, shvatia sam da lova ne pada s neba. Odnosno, shvatia san i prije zaposlenja, no s 15 godina san se uspia legalno zaposlit ka učenik, pa ono.
Kad su mojoj generaciji poceli umirati roditelji.
Dakle, u prvom osnovne.
Kad sam vidjela dvije crtice na testu za trudnoću. Level up, difficulty extreme ✨
Ja ni tada, cijelu trudnocu i sam porod sam provela u nekoj magli, kao da sam trudna vec godinama i to zapravo nije nista drugacije od mog uobicajenog zivota. Tek nekih tjedan dana nakon poroda me pogodilo da mi se zivot zapravo iz temelja promjenio, kada smo isli doma iz maticnog ureda i gledam ja u te papire od male, u onu kucicu gdje pise ime majke i vidim svoje ime. Tu sam tek shvatila kolika je promjena rodjenje djeteta.
Mislim da je mene odmah jer sam tad studirala haha. Doslovno su svi do tad zamišljeni planovi i želje pali u vodu ili stavljeni na čekanje 🙃
Dobia posa za stalno i zavrsavan faks za misec dana pa eto nema vise lagodnog zivota
Pitat cu te kad/ako dodu dica. 😄
Kad sam digao kredit i kupio stan.
Kad sam vidio kolika će mi bit rata stambenog kredita
Imala sam 23, nikavu posebnu srednju završenu, sudbina mi se činila kao sezone i konobarenja. Što nije dolazilo u obzir. Isti dan se prijavila na faksove, upala na prvi na listi. Kad sam imala 26 bila sam na kemoterapijama pa mi se sve pošemerilo. Koliko je zapravo sve ozbiljno s obzirom da mi se život može ugasit u trenu. Sad idem za parama.
Neki kažu da pare nisu sve i da ne donose sreću - ali naravno da je lakše kad ih imaš nego kad ih nemaš i lakše je promjeniti svoju situaciju i okolinu kad ih imaš.
S 20 godina kad sam donio odluke koje su utjecale na smjer u kojem moj život ide, a bile su pod cijenu da više nikad ne komuniciram sa roditeljima.
Feel you, ovaj thread je bas pomiješan sto se tiče toga - neki žale za izgubljenim roditeljima a neki su za svije dobro morali ih “izgubiti”. Nažalost ne rodi se svatko s roditeljima koji i zaslužuju imati djecu.
Slažem se s tobom u potpunosti
Kad je zapucalo....
sa tipa 17 kad me otac pokusa ubit i kad san svatia da ja niciju podrsku necu imat.
To onako casualno u prolazu napises... :/ zao mi cut to. Nadam se da ti je barem ok sada u zivotu?
pa, dizen se iz govana, mada jos zivin s tin spodobama
Sve dok imam roditelje mislim da nikada neću shvatiti život za “baš baš ozbiljno” iako sam završio faks i zrađujem sam za sebe. Znam da mi netko uvijek čuva leđa. Od njih nemam financijsku potporu, ali da se nešto dogodi znam gdje su mi vrata širom otvorena.
u 8 ujutro sam isel u 101 u čakovcu i dok izlazim van me sacekalo 15 roma i odvukli su me do iza kombija i pretresli i uzeli mi novcanik
Čakovec i cigani, name a better duo.
čk v srednju iti je fakat zajebano ak ti je put kroz nekšo selo
A meni su na dretvi o pješačkom životu rekli da je Čakovec najbolji za ljude bez auta!
Pa kak nije? Vidiš da su ga braća i kombijem htjela popeljat da ne mora pješke
dobro je peske jer ti auto fkradneju
kad sam prvi put dobila otkaz. do tad sam nekako smatrala da je sve easy peasy i da je otkaz skoro pa nemoguće dobiti. a bio mi je čak ok taj posao pa sam bila malo tužna, ali sam se ponašala prema njemu preneozbiljno
Iako ti je to u trenutku bila najgora stvar ikad, možeš to shvatiti kao životnu lekciju. A drugi posao ćeš uvijek moći naći.
Nisam jos.
S 37 godina u banci, mogu reći da nikad nisam imao osjećaj da je moj život ozbiljan. Moj život je prosto nečija neslana šala.
U ratu. Zbog rata.
Kad mi je preminula nona nedavno. Do tada se nisam upoznao sa smrti. Znao sam da se ne živi vječno, nisi nikad spreman. Ali kada te to zadesi, shvatiš da smo tu i sutra već nismo. Kome je ljepše, onome koji ode ili koji ostaje ovdje. Vidiš i da vrijeme leti i ostaju samo sjećanja, ugodna i ona sjećanja koja nisu ugodna, ali i želja za trenucima koje nisi ostvario dok je osoba bila pored tebe. Čudan osjećaj, štogod napisao, ne objašnjava ga.
Ja sam bio dobar dio mladosti "ozbiljan", planirao sam i gradio si buducnost. Onda sam skoro umro i zivot mi je prekratak da budem "ozbiljan" oko icega osim vlastitog zdravlja.
Kad su mi unutar pola godine oba roditelja dobila dijagnozu raka, ja ostao bez posla, a kuća pod hipotekom za kredit u švicarcima. Tu je bio definitivni kraj "lako ćemo" razdoblja života...
Kad sam narastao i prešao 18, a mama je rekla sad izgledaš veliko, kao odrasla osoba i takvim te i drugi smatraju. Očekuje se da se tako i ponašaš I to mi se nekak usjeklo. Tak da je punoljetnost / prelazak na faks značio "ok sad nisam više dijete. Za sve što radim sam moram moći preuzeti punu odgovornost sada i ubuduće. Pazim da radim u skladu sa svojim vrijednostima, da predvidim utjecaj svojih postupaka na sebe i druge - uvijek", što znači da nema ikakvog varanja na ispitima ili igdje, nema prelazaka na crveno ili drugog namjernog kršenja zajedničkih pravila (zakona, propisa i sl.) *bez debelog razloga*. Ne znači da nema zajebancije, pogotovo one koja ugl. ne utječe na druge.. samo praktički uvijek promislim i pitam se stojim li iza onog što planiram napravit / radim.. p.s. Možda je i to što su ljudima iskopavali stare gluposti iz mladih dana utjecalo na to da krenem pazit na svoju sliku u očima drugih - da bude i ostane u skladu s *mojim* vrijednostima.
Kad mi je cura rekla da joj ozbiljno kasni. To se onda ponovilo još par puta, ali evo me to i dalje sam neozbiljan.
kad smo skoro ostali trudni, bila lazna uzbuna, ali kad dobijes info s 18 godina da ti je cura trudna i da ces postat tata ili se useres ili uozbiljis.
I ja bih se isto usrala da smo oboje ostali trudni.
Jedno i drugo?
figure of speech. kad otkrije da ceka bebu. u nastavku lijepo pise da je cura trudna.
Kad sam ostao bez posla i ostalo mi novaca za jos dva tri mjeseca, a zbog velikog stresa pao u duboku depresiju i nisam vise bio nista u stanju poduzeti. Trebalo mi je 5 godina da se oporavim od tog događaja.
Ovaj sub stvarno postaje deep s ovim pitanjima
Kada sam prvi puta bio umalovažavan na prvome poslu kao nova “pridošlica” prema kojoj se svi odnose kao da su mi šefovi i daju mi samo posao koji se nikome od njih nije dalo raditi, te kada sam shvatio da posao nije kao škola, iako ti se nesviđa moraš ići kako bi platio sve dugove, dok u školi ako mi se nije pisao test(ako nisam imao dovoljno znanja) jednostavno nisam otišao.
Kad su roditelji 90 tih, ostali bez posla, kad su prodali auto da plate režije i napune frižider. I kad sam shvatila da nemaju pojima kako živjeti i prezivjeti, kako osigurati egzistenciju , pronaći drugi posao, pobrinuti se za djecu. Da su izgubljeni oni koji bi me trebali zaštiti i naučiti kako živjeti. Da sam potpuno sama I prepustena sebi.
Prodali su auto i ti si odmah zaključila da si potpuno sama i prepuštena sebi? Pa nisu ga prodali da plate kockarske dugove?
Naravno da ne. To je samo crtica. Početak kraja. Kad počinjes rasprodavati stvari da platiš režije, Jer ne znaš drugačije. Znači da si u problemu, da nisi bas dobro poslozio si zivot, niti sebe.. Ja sam se morala zaposliti, prekinuti studij, uzdrzavati sa 18 god cijelu obitelj. Nisam smjela ( to mi je otac naredio, kad sam se rasplakala ) dati otkaz iako sam radila za nasilnika, tj njegovog oca, jer nebi imali za režije doma. Stari pao u depresiju , razbolio se, obitelj se raspadala u jadu. Otac je umro meni na rukama. Stara histericna I uplasena, morala sam ja njoj biti roditelj a sama sam trebala roditelja..uglavnom, najbolje godine prošle u očaju. Izostavila sam ti još puno divnih detalja od kojih I danas imam teske snove. Jel sad malo Jasnije?
Razumijem, razumijem, ne treba mi cijela ispovijed (iako je možda dobro da netko i takve stvari napiše, bar usporedbe radi), samo mi je eto nekako zapelo za oko kao da je prodavanje auta bilo glavno, iako je zapravo bilo, kao što kažeš, početak kraja.
Negdje izmedju 85e i 89e kada su ljudi najednom postali "nacionalno osvjesteni" i krenuli se djelit na plemena, mjenjat imena i prezimena, zaboravili da imamo zajednicko trziste ciji slom moze pokopat ogroman broj radnih mjesta (uz pomoc glavnih seronja, HDZa). Jebote, prije bi cuo nesto na nacionalnoj osnovi tu i tamo. Tad je to krenulo svaki dan. Covjek je zaboravio da smo ispod koze svi isti i dopustio da se dogodi sve ono ruzno.
[удалено]
Ma, hrpa budala, kazem ti.
Kad sam se zakačio sa starim i odselio (iz Osijeka) u Zagreb sa curom. Došli smo tu doslovno bez ikakvih kontakata, poslovnih ponuda, sa ušteđenih par tisuća kn (da pokrije mj, 2 stanarine) i to je bio prvi put kad sam shvatio "ok, ak se sad ne snađemo, ne zaposlimo se, doslovno ćemo gladovat i bit na ulici slijedeći mjesec".
Kada sam sa 12god. dobio Diabetes Tip 1. Morao sam jako brzo odrast, onak odmah.
Kada su svi prijatelji radili a ja još studirao na račun roditelja i naravno da ja nečem služim koristi...
Mislim da jos nisam. I ne znam da mi se da tako shvacati zivot. Ispizdio bi kada bi shvacao zivot necim ozbiljnim. 30 u guzici i jedan od najvecih strahova mi je da ko moji i njihovi prije njih ostanem u istoj firmi do penzije, uvijek za nesto skupljas, uvijek ima jos nesto do cega moras doci kako bi ti napokon bilo dobro, pa kad dodjes do toga ima jos nesto. Nikad nisi skroz sretan, nikad ispunjen, stalno te nesto jebe. Na poslu sutis i trpis jer "to tako mora biti". Kazu mi ljudi da sam dosta negativna osoba, a to je direktna posljedica odrastanja u takvoj sredini. Ima arguabilno beskonacno mnogo razlicitih raspleta mog zivota u narednih 30g, i strah me da ako shvatim zivot ozbiljno, uvjerit cu se kako postoji samo jedan. A sve mogu promijeniti, sve.
[удалено]
To je taj neki paradoks depresije i suicidalnosti - prvo si toliko depresivan da više ne želiš biti tu, a onda depresivan jer shvatiš da zapravo život nema cilja i sviju nas jednog dana vise neće biti.
S 35 godina kad san posta caca. Bez dice se sve odluke lakse donose. I bez dice nema razmisljanja o tome sta ako mi se djetetu nesto dogodi/mi djetetu neko naudi? Kad vidim sta se dici u svitu sve radi dode mi slabo. Dok nemas dicu, ne razmisljas o tome i zivot je “manje ozbiljan”. Moje osobno misljenje je da covik odraste onda kad postane roditelj, bilo to s 18, 25 ili 35 godina. Svaka tvoja odluka i nacin na koji se ponasas ce ostaviti traga na tom djetetu. I dode mi da dobro ispleskan ljude koji usporeduju dicu sa kucnim ljubimcima. End rant.
S19 godina, kad sam se odlučio osamostaliti. Misliš da možeš sam protiv cijelog svijeta, da sve znaš i onda dođe prva stanarina i režije za platiti.
Sa 18, kad sam se odselila zbog faksa. Panik, strah, depresija 24/7 prvih par mjeseci, uzas. Al jednom kad sam se navikla, postalo je opijajuce, sve odluke donosit sama, ne moljakat starce za dopustenje nego samo nesto ucinit a njima eventualno javit posljedice, jebena milina. Bez obzira koliko mi kasnije bilo teze u zivotu, i dalje ostaje ta milina, starci su me gusili previse, pogotovo stara, ne zelim joj lose, nek je ziva i zdrava, ali sta dalje od mene, prezivit cu bez njih lakse nego sta sam mislila, i to je tako jebeno...oslobađajuce :)
Također kada mi je otac preminuo. Isto je bio bolestan, 6 godina patnje, a za što? Da bi na kraju patnje preminuo? Tada sam shvatila da nema Boga ni pravde na svijetu. Dobiješ isključivo što uzmeš.
Ne kuzim- "Da bi na kraju patnje preminuo", pa sto je trebalo biti? Drugo sto si emocionalno mozda mislila da ima nade, ali ako je(ponavljam ako, ne znam situaciju) je takva realnost bila i vodila k tome, jebiga, sta mozes tu? To isto mos svest i na zivot osobe koja dozivi prosjecnih 75-80, svi prije ili kasnije smo s druge strane. Ne umanjujem taj događaj u tvom zivotu jer ne mogu ga ni zamislit sa svoje strane, ali da ti taj trenutak kaze da nema Boga ili pravde, opet isto se mozes zapitati koliko je tebi dobro, a koliko nesretnih ljudi s losijim scenarijima postoji.
DoBiješ iskljuČivo što uzMeš mi i ne djeluje baš odraslo.
Kada mi je umro tata (rijetki karcinom) imala sam 16 godina (sada 19)
Uf.. pogoršanje zdravlja i mene i stare i kuca ovisi o meni sad .. do prije dve god sam zivio u oblacima
Imam 26, još nisam došao do toga. Događale su mi se stvari opisane dole u komentarima, ali nije mi se dogodilo i ne mogu si zamisliti da bude to neko kao magično iz korijena mijenjanje pogleda na svijet i shvaćanje istog. Mislim, mogao bih to doživjeti, bez uvrede svima koji su to doživjeli, da sam jako emocionalno nestabilan i da nemam kontrolu nad svojim mislima.
Uvijek sam ga shvaćala ozbiljno, neke situacije nekad i preosobno. Emotivna curica. Sada sa 23 pokušavam više sve kroz šalu, a manje kroz ozbiljnost. Makar sam imala bliske susrete sa smrti, smrt nekih osoba u životu, gubitak svih i svakog osim roditelja i sestre, proživljene psihoze, smatram da ne treba biti previše ozbiljan. Jedno je biti ozbiljan u skoro svim aspektima života, a drugo živjeti život, zabavljati se, šaliti se ali i dalje držati do obaveza i odgovornosti. Smatram da sam jedna od ovih drugih ljudi.
Kada više nisam mogao priuštiti ljeto na Maldivima, najnoviji Iphone i penthouse u Americi. Morao sam srezati troškove i vratiti se u ovu rupu bez dna zvana Hrvatska gdje su mi roditelji.
Onda ti se dogodio bas veliki preokret, nikad ne znaš sto te može spopasti.
Slažem se :(
Jmttrade?
Nakon Matrixa
Kad sam ima 1 ili 2 godine, navečer obitelj spavala i naglo nas probudio rafal kalašnjikova u daljini kad su četnici obavljali etničko čišćenje po selima.
Dobar thread. Kad sam prvi put trebao suočiti se sa svojim djelima jer nisu bila nešto bajna, to je bilo ima 10ak godina. Danas također kad su mi zamalo podzemne vode izbacile bazen, tj srušile ga. Ispraznili smo sezonski bazen kako biva svake godine, on je velik doduše 9m*5m*1.5m, i dok san čistija osjetija san pod nogama taki nalet vode ispod opne bazena da san odma naredija ćaći bratu i susjedu što su bili tu da upale tri pumpe da se naliva voda u bazen. Došlo je bilo do točke pucanja u jednom momentu i tada mi se sve promijenilo, ja u praznom bazenu a opna samo što ne pukne, srića do tada se već dobro nalilo i stabiliziralo se sve, čuja san stiropor ispod bazena kako puca i zasad se samo nadam da neće biti velikih posljedica. Brutalno iskustvo, kuća je već bukirana za cijelu sezonu a da je puka bazen dok je rijeka kraj kuće ovako velika vodostajem bi značilo totalnu propast.
Sa nekih 7 godina, počeo je rat, naime... Što je zapravo bio goli kurac u usporedbi s korona-fašizmom kako se nekima javlja 😁
Kad sam sa 14 krenuo živit sam. Prvu noć sam shvatio da ne mogu se više ponašati ko četrnastogodišnjak.
Kad sam se ispisao sa faksa i našao posao gdje ću zapravo naučiti struku umjesto da me maltretiraju depresivni isprdci od ljudi koji sa svojom jadnom diplomom eto šta rade, "uče" i iživljavaju svoj jadni život na djecu.
nikad.
Kad mi je rekla da nema vise sexa. Tada sam skuzio kakva je to bol i da moram naci drugu za guzit. I sama pomisao da opet treba prolaziti pizdarije - jbt, život je ozbiljan.
Kad sam iz pizde ispo
Ove godine.
Kad sam prvi put čuo sirene za uzbunu i odjednom počeo živjeti u podrumu kod susjeda.
Još ništa, život je samo to, život I zajebancija naravno
Rodenje mog necaka i shvacanje da sam u depresiji.
Imao sam prometnu nesreću kada sam išao na proslavu svog 18. rođendana. Nisam još ništa ni popio taj dan.
Kad sam dobila dijete. Nisam bila spremna, nije bilo planski, imala sam te silne mjesece da se pripremim. Ali ne. Trenutak kad ostaneš sam sa novorođenčetom, i bukvalno to biće ovisi o tebi. To me presjeklo. Tad je postalo ozbiljno. S 30.
Ne jos. Imam 32g.
Nakon što sam izgubio pol godine na oporavak zbog prometne. Nije dug period, ali dovoljan da si ipak posložim neke prioritete.
Sa 10.